Prva i do danas jedina pouzdana tvrdnja o nastajanju riječi Cigan za pripadnike “određene” skupine ljudi, dolazi iz 1068. godine. Tada, gruzijski monah sv. Georg Antonski, iz manastira Iviron (Grčka) svom žitju, izvještava kako je na goru Atos u periodu od 1001-1026. godine stigla skupina “Athiganosa”.

Riječ Athigatos tj. Acinkan na grčkom bi značila “nedodirljiv”. Razne inačice te riječi, koriste se kasnije kao nazivi za “taj” narod po Evropi. Najčešće kroz literaturu susrećemo: latinski - Cingarus, Turska - Cingeneler, Francuska -Tsiganes, Njemačka - Zinger, Rusija - Cjganji, Mađarska - Ciganjiok, Italija - Zingari, Španjolska - Gitanos.

U Hrvatskoj su Cigani, a u Dubrovačkoj Republici Jeđupi ili Egipćani. Naziv Egipćani, vjerojatno su u Dubrovnik prenijeli Talijani (Grčka je u to vrijeme bila pod venecijanskom vlašću) gdje se uz prijašnji naziv Jeđupi, za Cigane, počeo koristiti i Egipćani.

8. travnja 1971. godine, u Londonu, održan je prvi Svjetski kongres Cigana. Na njemu su donijete odluke o izgledu i usvajanju zastave Roma, službene himne i službenog jezika Roma. Odlučeno je da zastava sadrži dvije osnovne boje koje simboliziraju vječno lutanje Roma. To su zelena kao simbol neograničenog prirodnog prostranstva te slobode kretanja i plava kao simbol nebeskog prostranstva, a u sredini zastave je kotač koji označava vječno putovanje Roma. Službenom himnom proglašena je poznata romska pjesma Gelem, Gelem, a kao službeni jezik prihvaćen je jezik Roma Lovara.

Ujedno je, kao jedinstveni, svjetski naziv za Cigane usvojen naziv “HTom”, što na ciganskom - lovarskom jeziku znači čovjek. Glas ht ne postoji u grafijskom sustavu, pa se zbog lakšeg pisanja primjenjuje oblik izgovora tog glasa kao glas r. Tako umjesto riječi HTom, zbog nemogućnosti pisanja dvoglasa ht, nastaje riječ Rom. Tako se nazivaju i danas u Hrvatskoj. Ne bi se trebali osjećati poniženi ili omalovaženi niti nazivom Cigani, ako je on izgovoren ispravnom intonacijom, što znači, za mušku osobu-Ciganin, a za žensku osobu-Ciganka.

Postoji nekoliko legendi o nastanku Cigana koje su se stoljećima prenosile s pokoljenja na pokoljenje.

Vrlo su zanimljive, a jedna od njih glasi: Kada je Bog dijelio zemlju narodima, Cigane je prve pozvao i ponudio im da izaberu mjesto gdje će biti njihova zemlja. Međutim, oni su odbili ne sluteći da će to Bog ponuditi i drugim narodima. Kasnije, kada su vidjeli da su svi narodi dobili od Boga zemlju koju su pretvorili u svoje države, dođoše i oni sami pred Boga i zamole ga, da im ipak dodjeli zemlju. Bog im reče da je svu zemlju podijelio i da je više nema, a njima će biti suđeno živjeti bez zemlje jer kada im je ponudio da je izaberu, nisu htjeli. Ipak se na kraju sažalio nad njima i obećao im pomoći tako što će im dati mudrost i sposobnost veću od ostalih ljudi, kako bi se mogli snalaziti po svijetu jer će vječno putovati, nigdje se neće skrasiti i svuda će ih prihvaćati kao strance.

Druga legenda govori da su Romi Kainovi potomci. Do te spoznaje došli su i neki istraživači koji su tumačili tekst iz „Knjige postanka“ (Stari zavjet, 1. knjiga Mojsijeva). Oni ističu prokletstvo bačeno na Abelova brata Kaina ("Kain" u semitskim jezicima znači kovač), “Obrađivat ćeš zemlju, ali ti više neće davati svoga roda, vječni ćeš skitnica na zemlji biti” (POST. 4,15). Nadalje, “Knjiga postanka” točno navodi zanimanja na koja su osuđeni Kainovi potomci, a koja su inače tradicionalna zanimanja Roma. Tako možemo pročitati: “Uze Lameh (peti Kainov potomak) dvije žene, Adu i Selu. Ada rodi Jabela, od njega se narodiše koji žive pod šatorima i stoku pasu. A bratu njegovu bješe ime Jubal. Od njega se narodiše gudači i svirači. I Sela rodi sina Tubala kome dadoše i ime Kain (s.e.), a Tubal-Kain bješe vješt kovati svašta od mjedi i gvožđa.” (POST.4,19-22)

Povijesni izvori koji govore o podrijetlu i početku seobe Roma veoma su oskudni. Sve do danas kruže različite hipoteze o postojanju romskog naroda kao i o razlozima pokretanja seobe.

Navodimo više hipotetičkih primjera, utemeljenih na radu istraživača, povjesničara, etnologa, lingvista, kao i kroničkih zapisa te arhivskih podataka.

Spisi iz Njemačke, objavljeni 1982. godine govore o vršenju genocida nad Romima, a na temelju objavljenih nacističkih podataka o proučavanju anatomije Roma pod komandom šefa SS-a Heinrichom Himmlerom, dovode do zaključka, s ostalom građom, da su Romi s Tibeta i da im je anatomija najsličnija anatomiji arijevaca. O tome, kada su napustili Tibet i preselili u područje Khorosan (Indija), nema čvrstih podataka. Pretpostavlja se da su živjeli na navedenom području nekoliko stoljeća, tj. sve do 5. stoljeća, kada pred najezdom Huna napuštaju Indiju i preko pustinje Tar stižu u današnji grad Karači u Pakistanu, gdje se dijele u dvije skupine.

Jedna preko Afganistana odlazi na područje Turkestana i Turkmenije sve do Kaspijskog jezera. Nakon upada Mahmuda Gaznija u sjevernu Indiju(1001-1026. god.), pridružili su se toj skupini i preostali Romi iz Indije. No, ponovo se razilaze. Manji dio krenuo je preko Azerbejdžana u Gruziju i dalje prema Kavkazu, a drugi veći dio, prema Armeniji i Turskoj.

Druga je skupina iz pustinje Tar krenula prema srednjoj Aziji. U Siriji se i ta grana razdvojila. Jedni su otišli prema Turskoj, a drugi uz obalu Sredozemnog mora te stižu do Egipta i Gibraltara. Na područje tadašnjeg Balkana, utvrđeno je, najveća skupina Roma dolazi prije Turaka, bježeći pred njima iz Male Azije. Na dugim putovanjima došlo je do miješanja Roma s ostalim nomadskim skupinama što je dovelo do toga da danas Romi broje oko 60 različitih skupina. Najbrojniju skupinu čine Romi-Lovari ,13 milijuna od ukupno 15 milijuna Roma, koliko ih živi u svijetu(izvještaj Internacionalne Unije Roma, Prag 2000. godine).

Treći pravac kretanja Roma pratio je turske horde i njihova osvajanja. Ti Romi (Horahaja; Arlije, Gopti, Aškalije, kovači, mečkari itd.) muslimanske vjere smatrani su prezrenim sinovima sotone jer su navodno njihovi preci iskovali čavle za pribijanje Isusa na križ. Oni su dolaskom Turaka na Balkan osjetili jači duh liberalizma i tolerancije koji su Turci pokazivali prema svima u pogledu vjere i nacionalnosti što je pogodovalo njihovoj nomadskoj egzistenciji. Kretali su se, naseljavali i ostali živjeti i danas u zemljama koje su osvajali Turci ili su nastavljali svoja putovanja usporedo s osvajačkom vojskom u kojoj su obavljali poslove vrsnih kovača ili oružara (Samuel Ellazar, Kronika, DUD).

Danas je zanimljivo nakon povijesnih seoba promatrati vanjski izgled Roma. Romi kojima je pravac kretanja bio uz Sredozemlje, tamne su puti i pretežno smeđih očiju, a Romi koji su se kretali prema sjeveru imaju svijetlu put te zelene ili plave oči. Nakon višestoljetnog ponovnog susreta, na prostoru tadašnje Austro-Ugarske, dolazi do spajanja i miješanja Roma pa postaje zanimljivo, gledajući njihov vanjski izgled, da postoje Romi koji imaju tamniju put i zelenu ili plavu boju očiju, dok s druge strane postoje i Romi svjetlije puti i tamne boje očiju.

U znanstvenoj literaturi o Ciganima (Romima) rečena su mnogobrojna i često proturječna mišljenja o vremenu pojave Cigana u Europi. U obzir je uzeto široko vremensko razdoblje od Karla Velikog do turskih osvajača Balkana.Ta razna mišljenja zasnivaju se ponekad na lingvističkim rekonstrukcijama i podacima iz sumnjivo datiranih kronika i akata.

Za sada se, međutim, jedino sigurno može reći da su Cigani bili poznati u Bizantu sredinom 11. stoljeća, kada se pomiču u Carigrad. Prisutnost mnogih armenskih riječi u svim dijalektima europskih Cigana, prema tezama F. Miklošića navodi na zaključak da su Cigani morali doći u Bizant iz Armenije, gdje su izgleda dugo boravili, a u koju su prema podacima povjesničara došli iz Perzije.

U izvorima nije utvrđeno kada su Cigani stigli iz Armenije u Bizant, ali pretpostavlja se da se to dogodilo u prvoj polovici 11. stoljeća, kada su Selđuci napali Armeniju i izazvali poznato pomicanje naroda iz Armenije prema bizantinskoj Anatoliji. U izvorima, isto tako nije moguće utvrditi kada se odvijao prelazak Cigana na tlo Trakije. Siguran spomen o prisustvu Cigana u današnjoj Grčkoj nalazi se u praktikumu manastira Ksiropotama na Atosu iz 1325.-1330. godine, gdje je zabilježeno da Ana, kći Limoćervla, ima muža “Egipćanina”.

Prema podacima izgleda da su Cigani bili nastanjeni krajem 13. stoljeća ili početkom 14. stoljeća i na Krfu koji je tada bio Anžujski, a postoji mogućnost da su u to vrijeme bili nastanjeni i u drugim područjima Bizanta koji su se tada nalazili u mletačkom posjedu u sklopu Venecijanske Romanije. U svakom slučaju u drugoj polovici 14. stoljeća Cigani su bili prisutni u južnim dijelovima Balkanskog poluotoka. Ta činjenica dovodi se u vezu s prodorom Osmanlija u Malu Aziju, a zatim s njihovim prelaskom u Europu zauzećem Čimpe kod Galipolja 1354. godine. Turska napredovanja dalje na sjever uvjetovala su pokrete Cigana, koji su se sklanjali na mletačke posjede na kopnu i na otocima te širenje u grupama po još neosvojenim dijelovima tadašnjeg Balkana.

Godine u kojima se spominju Romi u kronikama ostalih zemalja i gradova: Bugarska 1366., Moldavija 1370., Rumunjska 1385., Ljubljana 1387., Hildeshaim 1407., Bazel 1414, Augspurgu, Lineburgu, Hamburgu, Libeku, Vajmaru, Magdeburgu, Lajpcigu, Frankfurtu, Strasbourgu, Cirihu, Bernu, Briselu 1417.- 1420., Nizozemska 1420., Belgija 1421., Bolonja1422., Španjolska 1425. (Barcelona 1447.), Pariz 1427., Kosntanca 1430., Portugal 1447., Švedska1512., Velika Britanija 1514., Norveška 1544., Finska 1597.godine.

Prvi spomen o Romima na području današnje hrvatske potječe iz Dubrovnika i govori o tome da su: 5. Prosinca 1362. godine “Egipćani“ Vlaho i Vitan zatražili su u kneževoj kancelariji da im zlatar Raden Bratoslavić vrati osam srebrenih remena, koje su kod njega deponirali (DAD, MonumentaRagusina, III, RefXXI, 1 (1895.), Pisma i uputstva Dubrovačke Republike, 1 (1935, 101).

Dokument je citiran u svim radovima objavljenim poslije 2. Svjetskog rata, a se odnose na Rome na Balkanu.

Prema analizi osobnih imena dubrovačkih Roma pronađenih u dokumentaciji:

• Croutatin (Hrvatin) Dimitrouich, 1423. otac Dmithar
• Radossauus Cheruatinouich (Hrvatinović), 1458. otac Croutatin
• Dmithar Giurgeuvich (Đurđević), 1485. otac Jurag
• Stephanus Giurgeuich (Đurđević), 1486. otac Jurag
• Medus Stipanaouich (Stipanović), 1488. otac Stepan
• Iuan Sainouich dictus Oliuerich, 1490. otac Sain

Himna: Gelem, gelem

Popratni tekst himne:

Gelem, gelem (išao sam, išao)

išao sam išao dugim putovima
sretao sam sretne Cigane
ej Cigani odakle vi dolazite?
čergama i gladnom djecom

a a Cigani, a a djeco
a aj Cigani, a aj djeco

imao sam i ja veliku obitelj
ubila ih crna legija,
čerge izrezali i Cigane i Ciganke
među njima i malu djecu

a a Cigani, a a djeco
a aj Cigani, a aj djeco

otvori Bože tvoja crna vrata
da mogu vidjeti gdje su moji ljudi,
pa ću ponovo otići dugim putovima
da mogu hodati sa sretnim Ciganima

a a Cigani, a a djeco
a aj Cigani, a aj djeco

gore Cigani, sada je tren sreće vaše
ustanite i Vi iz naših snova(mrtvi)Cigani,
o crno lice i crne oči
želim vas poput crnog grožđa

a a Cigani, a a djeco
a aj Cigani, a aj djeco